Intervju: Sinergija medija i obrazovnog sistema

Gde se informišu učenici?

Ljubica Gojgić i Marina Panić:

Pogledaj i ostale intervjue

Skoro dve godine živimo u opštoj neizvesnosti i konfuziji, gde se način života i pravila menjaju iz sekunde u sekund, ljudi su izgubili apsolutno poverenje u skoro sve aspekte života. Sve manje se veruje u izvore informisanja, odluke političara, institucije, stručnost i profesionalizam kada je u pitanju svakodnevica. Prepušteni sami sebi, svako od nas je preko noći postao neka vrsta eksperta za sva važna pitanja. Novo vreme od nas traži da budemo i krizni štab, i urednici, i stručnjaci, i doktori, i pedagozi i sve ono što pored svog zanimanja radimo u životu. Serijom intervjua na portalu Blica razgovaraće se sa renomiranim stručnjacima i relevantnim ličnostima iz oblasti obrazovanja, zdravstva, roditeljstva, sporta, kulture, medija i društvenih mreža o stanju u društvu i važnostima medijske i informacione pismenosti.

U moru informacija i dezinformacija možda je najteže deci školskog uzrasta da naprave selekciju između lažnih i istinitih vesti, prateći informacije na društvenim mrežama kao njihovog glavnog kanala informisanja. Koliko tu mogu da pomognu mediji, a koliko obrazovni sistem, govore naša poznata novinarka Radio televizije Vojvodine Ljubica Gojgić i nastavnica srpskog jezika iz Kraljeva, Marina Panić.

Ljubica Gojgić: Ne proveravanje informacija znači da se svesno pristaje na obmanu

Globalni trend je polarizacija društva, koja se posebno vidi kroz medije. Koje veštine su građaninu potrebne da bi mogao da iščita smisao iz medijskog haosa koji nas okružuje?

Građanin bi trebalo da zna poreklo robe koju kupuje što u slučaju medija znači da bi bilo dobro da zna ko je vlasnik medija. Nije slučajno što je vlasništvo nad medijima često skriveno, a tragovi finansiranja pažljivo zametani. Tako se “u haosu koji nas okružuje” mediji zloupotrebljavaju radi političkih ili komercijalnih interesa njihovih pravih vlasnika. Građaninu preporučujem i da ima volju i odvoji malo vremena da unakrsnim čitanjem/gledanjem više medija, sakupi sve relevantne činjenice o temi koja ga zanima.

Više od polovine naših građana ne proverava izvore informacija; iako znaju koji mediji najviše šire dezinformacije, spin i lažne vesti, upravo te medije najviše konzumiraju; preko dve trećine Srba najviše veruje informacijama koje dobija iz ličnih kontakata. Kako da u takvom svetu do građana dopre tačna, kredibilna i proverena informacija?

Tako što će mediji raditi na tome da povrate s razlogom poljuljani ugled i kredibilitet, a građani prihvatiti činjenicu da žive u vreme “post-istine” i lažnih vesti kada ne proveravati informacije znači svesno pristati na mogućnost da budu obmanuti i izmanipulisani. Ne proveravati informacije znači svesno pristati na mogućnost obmane i manipulacije.

Osim mnoštva medija koji nas okružuju, građani sve više veruju influenserima kao kanalu preko koga dobijaju informacije, a svako od nas je takođe neki medij, jer utičemo na stavove, ideje i ponašanja onih koji nas prate na mrežama. Kako da se u toj medijskoj ulozi ponašamo odgovorno?

Ne ponašamo se odgovorno, bar ne svi i tu je ključ problema. Kovid pandemija je pokazala da se u javni prostor, bez ikakve odgovornosti, mogu lansirati i budalaštine, poput one da je “korona najsmešniji virus” posle čega logično usledi i biser da širenje takvog virusa sprečava “Pavlovićeva mast”. Konzument medija zato mora da i na sebe preuzme odgovornosti: da prepozna ozbiljno bavljenje temom i razdvoji ga od zavodljivog šarlatanstva.

Naš svakodnevni život predstavlja, zapravo, probijanje kroz šumu sadržaja, vesti, informacija, poruka. Je li svaki građanin sada i medij, i urednik, i novinar, i influenser? Kao dugogodišnja urednica vodećih emisija, šta preporučujete — kako da budemo uspešni urednici sopstvenog digitalnog i medijskog iskustva?

Predlažem da deo tereta ipak prepustite profesionalcima. Ponekad se čini da ih nema, ali oni jesu svuda oko vas, treba ih samo prepoznati. Zar je zaista potrebno da svaki građanin bude i novinar, urednik, influenser? Mislim da nije. Umesto toga bilo bi odlično da svaki građanin ostane zainteresovani gledalac/čitalac medija i njihov beskompromisni kritičar.

Marina Panić: Moramo da steknemo poverenje učenika, jer se uči od osoba kojima verujemo

Šta sve roditelj mora da zna da čita i tumači da bi bio siguran da sme tog jutra da pošalje dete u školu? Kako da zna da će biti fizički i psihološki bezbedno, da se neće zaraziti koronom i ostati zdravo, da će dobiti znanje koje je relevantno za svet kakav je sada?

Odgovor na prvo pitanje je veoma jednostavno – mora da čita i tumači samo svoje dete. Mora da gleda u njega/nju, da osluškuje njegove potrebe i njegova interesovanja i da komunicira s njim. Ako previše insistira, ako previše preispituje, ako prenosi svoje nesigurnosti na svoje dete, onda dete ne može da postane čovek. Ima ona jedna lepa priča o tome da je dete kao leptir koji treba da izađe iz čaure. Ako mu roditelj pomaže tako što će umesto njega da proveri svet i da mu slomi čauru, dete nikad neće osnažiti svoja krila dovoljno da budu jaka za svet u kojem mora živeti.


Kako školski sistem štiti decu od štetnih oflajn pojava, a posebno onlajn sadržaja? Znaju li nastavnici dovoljno o tome i žele li da se uključuju?

Škola jeste simulacija života, a život nije jednostavna zagonetka. Škola mora da bude mesto poverenja i komunikacije. Moramo da razgovaramo s učenicima i da pre svega steknemo njihovo poverenje, jer uvek učite od osoba u koje poverenje imate. Iako je medijska slika nastavnika da su loše plaćeni, nemotivisani, zaostali, nismo takvi. Pitajte svoju decu, u školi uvek ima neko u koga oni imaju poverenja. Tvrdim da je uvek više nas koji će oko učenika da se stvarno potrude. Ovo je jedna od retkih profesija u kojoj će neko da uloži svoja lična sredstva da bi osnažio učenika. Pogledajte samo onlajn nastavu – koliko god da je bila i loše organizovana ili neadekvatno pripremljena ipak je bila, trajala, nešto smo radili. Čak i oni nespretni i neuki u onlajn svetu, trudili su se da nešto urade. Možda nije bilo dobro, možda nije bilo dovoljno, ali ne možemo ignorisati trud. I dobru volju.

Šta kad se u školi pojavi TikTok izazov i možda dovede do nekih štetnih posledica? Ko je odgovoran? Kako deci da pomognemo da razumeju kompleksni digitalni svet?

Obrazovanje i vaspitanje su procesi koji se odvijaju unutar odnosa škola (sistem) ─ roditelj – učenik – nastavnik. Ako je bilo koja karika slabo mesto, imamo problem. Svi smo odgovorni ako dođe do problema, jer smo onda kao društvo podbacili.

Koja vrsta “nove pismenosti” je potrebna nastavnicima? Gde ih vi kao škola možete podržati, kako da ih podrže roditelji, a kako ostatak društva?

Pre svega digitalna i medijska pismenost. To je ono što niko od nas nije učio u školi, jer smo živeli drugačije. Danas se deca rađaju s mobilnim telefonom u rukama, i iako ih doživljavamo kao kompetentne u tom svetu, oni to zapravo nisu. Oni će lako savladati informatička znanja, princip i tehniku upotrebe, ali nemaju svest o ostalim znanjima koja su im neophodna da bi se u tom svetu ponašali i osećali bezbedno. Tu moramo biti mi, odrasli, da im u tome pomognemo. Mislim da je tema medijske pismenosti jedna od najvažnijih tema danas, ali se ona ne može i ne sme izučavati kao poseban predmet, jer ona je prisutna u svakom polju čovekovog delovanja u 21. veku. Osposobiti ih da kritički misle, da sumnjaju i proveravaju, da grade znanje na osnovu informacija, važan je posao svakog nastavnika. Nastavnik danas nije više jedini izvor informacija, ali je važan činilac u formiranju znanja. A to nije isto.

Istraživanja programa “Nova pismenost” govore da roditelji u najmanju ruku imaju iskrivljenu predstavu o tome gde njihova deca provode vreme kad su onlajn, a roditelji kao načine kontrole tog vremena navode zabrane, ograničenja i hakovanje u profile dece. Može li se ovo promeniti?

Zabranjivanjem se ne postiže ništa, naprotiv, samo se gubi poverenje i prekida komunikacija. I saobraćaj je opasan. Ali, da li će se postići nešto ako im budemo zabranili da izlaze na ulicu? Teško. Moramo ih naučiti saobraćajnim pravilima, jedino tako ćemo ih osposobiti da se u saobraćaju osećaju sigurno. Nema drugog načina – samo znanje.

Svet se menja brže nego što obrazovni sistem može da to sustigne. Kako da se prilagodimo novom dobu? Jesu li roditelji sada i nastavnici, i ministri prosvete, i pedagozi, i epidemiolozi?

U obrazovanju i vaspitavanju dece svako mora da ima svoju ulogu. Zlo je ako se te uloge pomešaju. Mama nikad ne može da bude najbolja drugarica, jer to nije njena uloga. Tata nije nastavnik matematike, jer iako možda ima znanja, on ne može da se odvoji od uloge oca. Uostalom, to smo svi osetili na svojoj koži kada smo za vreme onlajn nastave pokušali da budemo svojoj deci nastavnici. I na sopstvenom primeru smo osvestili koliko je škola važna, i koliko je nastavnik nezamenljiv. Nema tog digitalnog sadržaja koje može da natera vaše dete da uči. Bez nastavnika – škole nema, a bez škole, nema nam budućnosti.

Globalna nedelja medijske i informacione pismenosti obeležava se širom sveta pod pokroviteljstvom UNESCO-a, pod sloganom “Medijska pismenost za sve”. To je još je jedan povod da se svima skrene pažnja kako stvari stoje i da se građani podsete na kojoj adresi mogu da reše nedoumice koje imaju.

Intervju je realizovan u partnerstvu s programom Nova pismenost (novapismenost.rs) koji radi s građanima, medijima, kompanijama, obrazovnim sistemom, influenserima i državnom upravom kako bi se najbolje prakse medijske, informacione i digitalne pismenosti našle među temeljima savremenog i konkurentnog srpskog društva. Program partnerski sprovode organizacija Propulsion i Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID).

Foto Ljubice Gojgić: Beta/Emil Vas
Foto Marine Panić: Srđan Vulović

Pretraga

You are using an outdated browser which can not show modern web content.

We suggest you download Chrome or Firefox.